Otvoreni pojam umjetnosti, novi umjetnički mediji i pojmovnik koji uključuje inženjerijske termine poput „instalacije“, izlaženje umjetnosti u javni prostor (jednačenjem javnog i političkog prostora umjetničke instalacije u javnom prostoru mogu biti sagledane kao podsjetnik na činjenicu da je društveni prostor stvoren i strukturiran u raznim konfliktnim procesima) često se povezuje sa odnosno cilja na konceptualizaciju arhitekture te rekreaciju arhitektonskog prostora i mase, koja se često opravdava korištenjem Wittgensteinove metafore „obiteljske sličnosti“ (Familienähnlichkeiten). Primjerice, Peter Eisenman je svoje kuće (House II – VI) projektirao konceptualizacijom arhitekture prema sintatičkim pravilima, podijelivši kubus zgrade na pravilnu mrežu koja može biti definirana u prostoru stupovima ili paralelnim zidovima, što je u Kući VI realiziranoj 1975. rezultiralo nuždom postavljanja staklenog žlijeba posred spavaće sobe, tako da su kreveti za jednu osobu postavljeni s obje strane žlijeba, odnosno bračna postelja je raspolovljena. Takvu sekvencionalnu linearnost u projektu naziva arhitektonikom. Prema njegovoj strategiji post-funkcionalizma, ishodište klasične i moderne arhitekture jest subjekt, dok on predlaže post-humanističko nestajanje subjekta, tzv. vanishing subject.